petak, 01.01.2010.
 zatvorit cu vrata i prozore mojih odaja, krenut cu u pohode neprospavanih noći i mjesečinu cu prekriti crnim rupčićem ukrasenim suzama, u silueti pokreta kistom monotone zidve ukrasit cu crnom tintom osjećaje zelim izreći na monotoni iako je jako teško jer su kao tragovi u pjesku uvijek iza mene . iako se kadkad osjećam bezosjećajno smatram to nevažno i zažmirim na oba oka pretvaram osjećaje u tanke poteze kista zavrašvam ih u lagano zakivljenim crtama sa naboranim čelom i znojem koji cijedi niz obraze sanžno želim nacrtati onaj osjećaj koji me u posljednje vrijeme progoni ne brojim vrijeme pješčani sat je odavno napunio donju polovicu ali ja i dalje neumorno mašem kistom sa željom da mogu istjerati ovaj osjećaj iz sebe na monotoni zida koji sad ukrašen je nekim čudnim likom ali taj lik nije moj osjećaj on je iracionalno budilo ovih mojih bujnih osjećaja koji izviru poput lave u vrijeme erupcije i izazivaju strah kojeg se ne plasim zamućenje mi um ali riješenja nema i to me izjeda duboko u odrazu tvoga lika na zidu mojih odjaja zelim ti izreći ovaj osjecaj koji ludost nazvaše nekada davno ! ZELIM VAM SRETNU NOVU 2010 GODINU |
subota, 19.12.2009.
 Luke su veceras Prazne bez brodova Razigrano more Ostavilo je svoje igracke I sad je obala razbacana Osjeti se miris piljevine Oci su napola otvorene Ali bez brige Potrebno je samo oci zatvoriti da bih cuo zvukove tisine šššš...cujes li tisinu ona je tu oko nas poput vjernog sluge šššš... cujes li je osluskuj je ona sada pjeva najljepsu pjesmu ja i ona plesemo u transu zagrljene ona je tako radosna a ja nosim svoju radost na leđima kao breme tisina isplela je stit oko srca i sad se vec negdje odbija jeka u nutrini razbacanih uspomene monotoni nikad kraja obojeno je sve u fotografski negativ dok sjedim promatram usporeno gibanje molekula gledam galeriju maski koja prolazi u kolonama svaka unikatna na svoj nacin a toliko slicnosti imaju te slikarije tisina je pocela da pakuje svoje kofere rekla mi je da ima napade panike nisam ni zamjetila kad je otisla pocele su odzvanjati stvari vristiti telefoni neartikulirani zvuci su sezali iz usta ljudi koji su za sobom vukli sjene prljave sjene istrosene umorne ali ipak mlade sjene a onda je prosao pored mene iznenadni prolaznik bez svoje sjene u rukama je drzao mrtvo tijelo nasmijesio se nijemo i nestao u odsjaju zvijezde... |
srijeda, 16.12.2009.
 ima li te ili se skrivas kao dijete kada kradom bombon uzme slutis li da oci tvoje kriju ponor duboki gdje me omamis svaki put kad ispratiš pogledom moje zadnje korake na sto se svodi tvoja šutnja kao njeme pahulje po tijelu osuđen je nos na hladnocu, gdje vuces srce svoje po snjeznom danu , u kojem satu trazis snove da li zazelis ruke moje bar na tren kada prođes pored mene na sto pomislis? dali vratis film na moju izgovorenu rijec"ne" ozvanja li jos duboko u tvom zvoniku svaki put kad se kazaljke spoje to moje tragicno "ne" ali moje srce tako nije htjelo svom mojom ceznjom zelila sam te pored sebe da me kriju tvoje ruke od snjeznih pahulja dok setamo zagrljeni ispod prigusene gradske rasvjete dok me griju tvoji poljupci poput vruceg vina koji se pretvara u omamljivo sredstvo krvnih zila ali tebe je odvuklo na drugi svijet to moje ne odvelo te je u nepovrat kao prve snjezne pahulje, iako i danas nisi bio ravnodusan zar ne? |
